Razumijevanje krajolika, razumijevanje prošlosti: Kako i zašto arheolog čita krajolik?
Krajolici su važan alat za gledanje u prošlost. Proučavajući kako su drevni ljudi komunicirali sa svojim krajolicima i razumjeli ih te načine na koje su ljudi gradili i koristili okoliš oko sebe, arheolozi stječu uvid u vjerovanja, prakse i društvene strukture. Krajobrazna (pejzažna) arheologija naglašava međusobnu povezanost ljudskih aktivnosti ili zanimanja i okoliša otkrivajući kako je fizički svijet oblikovao, i bio oblikovan, u drevnim društvima.
Kao nova disciplina pojavila se 1960-ih, uključivši podatke o okolišu i zemljopisne podatke. U osamdesetim i devedesetim godinama 20. stoljeća usvojila je interdisciplinarniji pristup kombinirajući metode iz geografije, antropologije, povijesti i znanosti o okolišu te uključujući različite perspektive i nove tehnologije. Krajem 20. i početkom 21. stoljeća tehnološki napredak u zračnoj fotografiji i GIS-u (Geografskom informacijskom sustavu) omogućio je istraživačima da slojevito prikažu različite podatke – topografiju, vegetaciju, klimu, arheološke značajke – na jednu digitalnu kartu, kao i daljinsko istraživanje, uključujući radar i LiDAR (Svjetlosno zamjećivanje i klasifikacija), što je revolucioniralo proučavanje krajolika. Mogućnost promatranja i mapiranja krajolika iz zraka otvorila je mogućnosti za identificiranje nalazišta otkrivajući nepoznate podatke poput zakopanih građevina, cesta i poljoprivrednih sustava u njihovim prostornim odnosima.
Arheolozi interpretiraju krajolike koristeći niz metoda. Terenska istraživanja krajolika provode se kako bi se identificirali, zabilježili i mapirali znakovi ljudske aktivnosti. Geofizička istraživanja i daljinska istraživanja otkrivaju podzemne značajke bez kopanja. Zračne fotografije identificiraju druge obrasce. GIS i prostorna analiza otkrivaju mnoge odnose između arheoloških nalazišta, spomenika i prirodnih obilježja prostora.
Krajobrazna arheologija kombinira tradicionalni terenski rad s tehnologijom. Sada se proučava krajolike kao dinamičke sustave koji nisu samo statična obilježja prostora, već se stalno mijenjaju tijekom vremena zbog prirodnih procesa (erozija, klimatskih promjena) i ljudskih aktivnosti (poljoprivrede, naseljavanja, izgradnje spomenika i prometnica).
Prof. dr. sc. Pascale Chevalier, Sveučilište Clermont Auvergne, Francuska
Krajolik u jeziku: prostor, emocija i evaluacija u društvenoj interakciji
Ovo plenarno predavanje pristupa krajoliku ne samo kao fizičkom prostoru, već kao društveno, kulturno i emocionalno strukturiranoj kategoriji koja je u svojoj srži oblikovana i posredovana jezikom. Prostorni izrazi prikazani su ne samo kao neutralni opisi svijeta, već i kao alati za društveno pozicioniranje i emocionalnu evaluaciju. Crpeći iz kognitivnih, pragmatičnih i kulturno–jezičnih perspektiva, predavanje pokazuje da prostorni koncepti poput blizine, udaljenosti, vertikalnosti, zatvorenosti i kretanja pružaju temelj za apstraktna i metaforička značenja, omogućujući govornicima da konceptualiziraju društvene odnose, emocionalnu udaljenost, intenzitet i evaluaciju. U tom smislu, prostor funkcionira kao metaforička infrastruktura za stvaranje društvenih i emocionalnih značenja.
Emocije i evaluacija također su strukturirane kroz metonimijske strategije i komparativne konstrukcije, koje često ovise o prostornim slikama, ekstremima i kontrastima kako bi se pojačao emocionalni učinak. Prostorni i poredbeni frazemi tako služe kao moćni jezični alati za kodiranje emocionalnog intenziteta, evaluacije i simboličkog pozicioniranja u diskursu. Predavanje ističe kako prostorni frazemi i metafore sustavno strukturiraju emocionalna i evaluativna značenja. Oni omogućuju govornicima da konceptualiziraju emocionalna stanja, društvene odnose i životna iskustva u terminima kretanja, smjera, pristupa i prostornog dosega.
Posebna pažnja posvećuje se i procesima kontaktnog jezikoslovlja te ulozi posuđenica unutar ovih evaluativnih i komparativnih okvira. U situacijama jezičnog kontakta pokazuje se da posuđeni elementi često nose sociokulturne konotacije. Govornici koriste posuđenice za usporedbu entiteta ili situacija u specifičnim semantičkim dimenzijama, čime stvaraju evaluacije. Sve u svemu, predavanje polazi od toga da prostorni jezik pruža jezični mehanizam za izražavanje ne samo lokacije i kretanja, već i emocionalnog angažmana i evaluativne perspektive. Prostor, strukturiran kroz jezik, pojavljuje se kao ključni medij kroz koji govornici konceptualiziraju, doživljavaju i emocionalno tumače svoj društveni i iskustveni svijet.
Prof. dr. sc. Anita Pavić Pintarić, Sveučilište u Zadru, Hrvatska